Zimske dječije radosti, priča iz ne tako daleke prošlosti.

24 Maja, 202112 Marta, 2022 nasy 1 Comment

Zima na selu.

Sjecam se.. Snijeg zatrpao, veliki nanosi snijega su ispred nas. Sa žutim gumenim čizmama i torbom koja dopire do koljena, (velika) krećemo na put. Mi, malo manja djeca iza, dok ona malo starija ispred nas prave “prtnu” – stazu. Stazom kao u četama hodamo do škole.

Smijeh, pravljenje grudvi, guranje jedni druge u snijeg samo su prateće dječije igrarije do konačnog odredišta. Promrzao snijeg, kiša koja je pala pa napravila poledicu, hladnoća koja ledi bale koje se cijede iz nosa i usta, ipak ne kvari naše dječije veselje. Prolazimo kraj susjednih kuća, vidimo komšinicu kako bosa trči kroz bijeli snijeg, ode koni na jutarnju kahvu.

Na uskom putiću koji se proteže kroz šumicu, spustile se grane koje su otežale zbog količine snijega. Dovoljan je lagani provjetarac da se sav snijeg obruši na nas, dok ispod njih prolazimo. Čest slučaj je bio da neko od nas pri prolazu sa namjerom da taj snijeg zabijeli po nama, namjerno protrese grane, pa nas zabijeli. Naravno, on ili ona bi zavrsili u snijegu, slatka osveta.

U većem društvu je još bolje.

Susret sa drugom djecom koja putuju samo sa jednim dijelom puta zajedno sa nama, jer su iz drugog sela, uveliko diže atmosferu. Kao mala vojska svi skupa sa istim ciljem idemo dalje. Tako u hodu na um nam padaju svakakve ideje. Najčešće, da napravimo “puzu”, pa kad se vratimo iz škole, imaćemo više slobodnog vremena da se puzamo😂. Izmišljajući svakakve nestašuke na putu do škole, znalo se desiti da zakasnimo na čas, pa učitelju ili učiteljici kazemo da smo prespavali ili smisimo već nešto drugo.

Iako smo većinom svi najviše voljeli snijeg, zimu, nostalgija nas je hvatala kada bi naišli kraj promrzlog voćnjaka, čovjeka koji je najviše galamio dok bi mi krali njegove jabuke, kruške. Nije to bilo zbog toga što bi mi u tom trenutku željeli gricnut koju jabuku, već nam je više nedostajalo bježanje kada bi nas zaganjao. Koje je to bježanje bilo!!. 😅 Nekad ne bi uspjeli ni dohvatit voće, a on bi nas ulovio, vjerovatno virio iz kuće 😅 . Znali smo se dogovarat da budemo tihi ili da nas ide dvoje- troje koji će donijeti za ostale.

Pri povratku iz škole, često so kasnili dolaskom kući, al niko nije mario za tim. Bilo je bitno da smo živi i zdravi stigli. Možda bi se zadržali do noći, al pošto zimi nismo bili u mogućnosti da opustošimo nečiji voćnjak, glad nas natjera da se ranije vratimo kući. Uglavnom, zabave i radosti u to vrijeme je bilo na pretek. Nismo se povlačili po kućama, ne znajući čime da se zabavimo. Štap u ruke i skidanje ledenica koje smo zvali “tobolice” (nigdje veze 😅) koje su vjesile, s krovova kuća, bilo je dovoljno da se zabavimo, te da učinimo sebi dan ljepšim.